Svakog dana od 14 do 23

0800-300-303

vanja@centarsrce.org

En Sr

Psihička kriza

Kao što se telo čoveka trudi da održi fizički balans, tako se i njegov um trudi da održi neku vrstu mentalne ravnoteže. U trenutku kada um nije više u stanju da održi tu ravnotežu, odnosno kada uticaji sredine prevazilaze čovekove mogućnosti da se nosi sa novonastalom situacijom, dolazi do pojave psihičke krize. Dakle, pojava krize je znak da naši postojeći mehanizmi prevladavanja nisu u stanju da savladaju problem sa kojim se suočavamo.

Najčešće se uzročnici javljanja psihičke krize dele u dve osnovne grupe: one vezane za rast, razvoj i smenu različitih životnih faza (razvojne krize) i one vezane za neke negativne spoljašnje dogadjaje kao što su bolest, gubitak, povrede, pretnje i drugo (situacione krize).

Važno je istaći da kriza ne predstavlja bolest, već je to kratkotrajna psihička pometnja. Okosnicu stanja krize čine teskoba i depresivnost. Ukoliko se rešavanju krizne situacije ne posveti pažnja, to može dovesti do porasta tenzije i pojave anksioznosti, straha i osećanja bespomoćnosti. Ovi simptomi su praćeni brojnim telesnim smetnjama, a javljaju se i promene u ponašanju: slabija radna i intelektualna efikasnost, teškoće u komunikaciji i otežano obavljanje socijalnih uloga. Čovek u krizi je veoma često “poljuljan iz temelja” i neophodna mu je pomoć okoline.

U literaturi se za krizu često navodi da predstavlja i rizik i šansu. Bez kriza ne bi bilo ni psihičkog napretka ličnosti jer nam ona pomaže da prevazilazimo sami sebe, da se osnažujemo razvijanjem mehanizama i ponašanja kojima uspevamo da rešavamo probleme. No, za tako nešto je podrška i pomoć od izuzetnog značaja.

Ovu pomoć, u zavisnosti od vrste krize, stepena njene izraženosti i drugih faktora, mogu da pruže osobe iz neposrednog okruženja, zdravstveni radnici, psiholozi i sl. Naročito važnu ulogu u pružanju pomoći imaju centri za intervencije u krizi u kojima rade profesionalci ili obučeni volonteri.

Cilj intervencije u krizi je pružanje pomoći osobi da se vrati u okvire normalnog psihičkog funkcionisanja. U prvom redu, to znači da osobi treba pomoći da povrati njene postojeće mehanizme za prevladavanje i da samostalno pokuša da se suoči sa novonastalom situacijom.